Ok, no more kidding around.

Three days in a row govorim sebi idi napiši nešto, prosvijetli ljudima živote, ali toliko sam dolce fare niente / mislim da životom uopšte nisam na Zemlji, levitiram negdje po oblacima zadnjih dana/ da bih najradije unajmila nekog da ovih dana odradi sve za mene.

Elem, čitam danas tekst Ive Chu na buro247.rs na temu neobuzdane muške seksualnosti / preporuka za obavezno osvještavanje  slatkih malih glavica / i ne slažem se ja baš u potpunosti sa tim njenim stavom / ili sam rođena pod sretnom muškom zvijezdom / ali da ima istine – ima.

Ono što sam htjela da kažem / tj. ono  o čemu sam htjela da pišem / iliti da postavim pitanje je: Šta ako smo mi te “maratonke” koje traže glorifikaciju sebe?

*i pisaću o ovoj temi neki drugi put zbog mjeseca u kojem smo i misli koje bi mogle da vam zaprljaju pročišćene umove / a ne bi trebalo ako smo dovoljno odrasli i zreli ljudi / we’re just talking over here, right?

*ako vam se ne da čitati, Rasta je na trendingu, tematika je slična

Malo ćemo smiriti strasti, al’ ostajemo pri temi, ok?

Već od samog rođenja, tj. onog momenta kad već imamo neku svijest o svijetu oko nas, zapadamo u sistem vrijednosti koji nas usmjerava u tačno određenom pravcu postavljajući nam granice i zagrade na naš svaki drugi korak.

“Ne na vatru, opeći će.”

“Ne u vodu, utopit’ ćeš se.”

“Ne na oštro, posjeći će.”

I tako nakon 25 godina života ni ne usudimo se poigrati s vatrom jer, rekli su nam davno opeći će  i postoji neumoljiva unutrašnja diktatura uma koja nam je prije dva životna desetljeća utisnuta duboko u moždane vijuge i koja nam je stvorila doživotne mentalne slike. Sama činjenica da nesvjesno tokom odrastanja dopuštate da neko ili nešto “vlada” vama dovodi automatski do dvosmislene sposobnosti da se i mi sami, kasnije, vodimo istim principima.

I u mnoštvu tih rigidnih, slijepih i prevaziđenih pravila stoji i ono da je to jadno, slatko žensko, danas samo u teoriji izdignuto na pijedestal feminističkih naslova,  zapravo uvijek “donje” /ovako ili onako, jer – prva žmuri, druga šuti /

So you see what I mean, right? There’s a little problem.

Ok, ‘ajd sad da riješimo ovo. 

Kako smo odrastale, svaki dan smo gledale naše roditelje gdje se uglavnom mama mnogo više brinula za tatu. Pa smo gledale starije sestre / ili drugarice / ili komšinice kako su sate provodile uz telefon čekajući da nazove “taj jedan”. Pa smo krajičkom uha slušale, pa čitale, tu i tamo sanjale. Stvari koje smo doživljavale, pretvarale smo  u, reći ćemo, privatnu logiku. U toj logici, kad sve to povežemo sa temom ljubavi,  nastaje pogrešan, ali i razumljiv obrazac da ljubav automatski podrazumijeva i kontrolu – i tadaaaaah – za tren smo u trenutku kad mi držimo telefon u ruci čekajući da se javi. gdje je. šta je. s kim je. je l’ me laže / čim je muško –  laže / get over it /  što prije se pomirite s tom činjenicom, biće vam lakše / true story

Vremenom smo zapale u kolotečinu sistema vrijednosti i ponašanja koji se sa svakom novom generacijom, od prahistorije do danas, sve jače usađuje u norme ponašanja i života na ovoj planeti. Norme ponašanja žena, ok, ovaj put pišemo samo o nama.

Znači opet se vraćamo na skup ustaljenih obrazaca koje smo proživljavale tokom odrastanja i koji su postali neodvojivi dio naših umova, pa tamo i gdje ne postoji problem, mi ga vidimo. Zašto? Jer su ti obrasci toliko snažno ukorijenjeni u nama da su postali osnovni sklop našeg življenja – ovakva struktura vodi, vrlo često, do neke vrste terora pravilima kojima potčinjavamo sebe, ali i sve oko sebe.

“No seriously, what’s going on?”
“No, nothing! Everything’s cool, I promise. Super! Great!”

Mindfuck again, ok? / zato sam vam prošli put pisala o životu u sadašnjosti, jer kad živite u sadašnjem momentu svi obrasci iz prošlosti se automatski poništavaju. I sa ovom temom se opet, samo, vraćamo na sebe – jer kako smo već utvrdili – sve počinje od nas samih; dali su nam kruti sistem pravila, ali kad pogledate s druge strane, ponekad su to samo zastarjele informacije koje samo mi još uvijek smatramo istinama.

I jako me mrzi to žensko samosažalijevanje jer se to tako podrazumijeva. Ne podrazumijeva se, samo treba malo muda za osloboditi se usađenih misaonih obrazaca i prestati produžavati mentalitet poznat po frazi “bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.”

I jako me mrzi ideja da trenutno ijedno žensko na svijetu prešućuje bilo šta / jer smo same sebi rekle da to tako treba / jer su nas tako odgajali / i jer se svim snagama i dalje podređujemo decibelima iz spavaće sobe i glorifikaciji pećinskog čovjeka.

xo

Leave a Reply

Your email address will not be published.