Od “valjala bih se u šljokicama” do “vidi minđuše”  smjestila sam se negdje na pola puta ljudske potrebe da se osjećam dobro u okruženju koje je bar 12 od 24h u toku dana birano nečijim drugim izborima. Izbor da zaglavim u industrijalizmu beogradskog marketa ili pokušaju luksuza ruskog cara (nisam nepismena, nego mi se ne da koristiti caps lock) uglavnom svedem na obožavanje ovakvih mjesta jer ima tu uvijek nekog izlizanog podsmijeha pomiješanog sa divljenjem svim tim ljudima koji umeju da barataju sa bojama, ali i neshvatanjem samoprozvanog boga estetike – jer kako, za boga miloga, nekome padne na pamet da stavi roze petunije na unutrašnje prozore // nisi milošev konak u topčiderskom parku

Mjera voljenja beograda jednaka je ideji da ću da ga istetoviram negdje na sebi, a onom što se voli se i podilazi tako da ćemo estiteke nekih mjesta ipak staviti u drugi plan i pripisati im atribute neosvešćenosti ili dobrog izbora u pogrešno vreme (jer vreme mi je i lepo mi je i život mi je).

Od kad sam prestala da nosim crno pomirila sam se sa estetikama mramoni sto i staklena vaza, ali nikad sa roze petunijama i torba i cipele u istoj boji.

Razmišljam jutros šta žene navodi na prvi grijeh božiji, prvo žrtveno čedo ikona mode poznato kao torba i cipele u istoj boji / opet mi je na umu milošev konak, ne mogu

Trebala je ovo inicijalno biti priča o ideji koja stoji iza svakog projekta, al’ opet nešto izlazi iz mene, a sve šta hoće van, ne treba zaustavljati, jer

februar je, vreme je, život je.

*kad smo kod života, život je i kad poslije 29 godina preko jezika prevališ da nešto obožavaš

i ništa se ne desi

ne pogodi te kometa s neba.

Leave a Reply

Your email address will not be published.