It’s been a while…

Six months in a row – 14.3. je, 6h ujutro, kad ovo budete čitali ja već imam 4 dana života iza sebe, hotelsku sobu u centru Budimpešte i pogled koji ste upravo vidjeli na mom’ storiju.

*istovremeno se evo u 6h ujutro molim nebesima da mi sa ovakvim i onakvim dozvolama utisnutim u pasoš ne šalju torturu graničnih pitanja “a šta radite u Srbiji?”

Radim, šta bih radila.

I živim.

Životi nisu tamo gdje su nam comfort zone. Nisu ni tamo gdje su svi naši. Ni gdje je sve naše. Životi su tamo gdje su nam noći uvijek kratke – a jutra prebrzo sviću.

Tri od pet žena na Instagramu mi je posljednjih 6 mjeseci svakodnevno postavljalo pitanje: “A kako?”

Šta kako?

Kako otići? Otkud snaga?

Nije vam to snaga. To su muda. Spakujete kofer i odete (obično dođu za vama, al’ ne vraćate se nazad, otplačete, pa progutate, il’ se ispovraćate, kako je kome lakše). Ako je baš zajebano, uzmete 1,5gr bromazepama dva puta dnevno, kad vidite da vas popušta, ponovite.

Ponovite. Ponovite – pa jedno  ujutro ustanete  i zahvalite Bogu/nebesima/svemirskim energijama (ko u šta vjeruje) da je dan koji je ispred vas – vaš. I uzmete mu sve.

A šta će reći ljudi?

Ok, let’s be clear – ako ćete ikad u životu (bar u onom njegovom  produktivnijem dijelu kad ste još sposobni da od njega napravite nešto) sebi postaviti ovo pitanje , probudit ćete se u jutro svoje 30te, sami u krevetu i uz pitanje “šta bi bilo da je bilo?”

Enough said.

Ako se vadite na godine – opet bromazepam jer biće da vam treba malo racionalne svijesti o tome da život ne prolazi sa 28. Ni sa 30.

Obično tek tada počinje.

***

Sa mojih 28 (više preko, nego do) imam svog zubara i ginekologa. Psihijatra i astrologa.

Pa gdje zapne.

Leave a Reply

Your email address will not be published.