Kad sam u januaru 2018. godine, doslovno drhtavim glasom od hladnoće izgovorila “ja želim da živim ovdje”, apsolutno nesvjesna riječi i tada totalno neuka o postojanju Zakona privlačenja (sad ćete ponovo da mislite da sam luda i da pišem o stvarima koje nemaju opipljiva objašnjena), nisam ni slutila koliko brz odjek su te moje riječi imale u nekom univerzumu tamo gore i da će mi se u naletu od 9 mjeseci brzinom bumeranga vratiti i reći “evo ti, idi, tražila si” / truestory.

*sad bih ovdje još i roman mogla da napišem da je moja podsvijest svih 9 mjeseci (ovo devet mjeseci shvatite isključivo kao devet mjeseci moje podsvjesne tranzicije – dirty minders (talking my own language) go away /or wait for my next story/) radila na tome da me pošalje tamo gdje su riječi bile izrečene i gdje sam u tom’ momentu strašno željela da glagol živjeti bude trajnog oblika /da ne kažem nesvršenog/  (a sad već rezmišljam da život ovdje prebacim u neko prošlo vrijeme)…

Elem, long story short – kad sam prošli ponedjeljak (sa koferom više ispunjenim gadgetima, kamerama, drawing padovima i power bankovima, nego odjećom i krpicama) ovom, prije mjesec dana operisanom nogom, stala na madžarsko tlo, opet sam dobila napad izgovaranja one rečenice s početka teksta.

Al’ sam je na vrijeme zaustavila / samokontrola / and I said well, this is quite lame, but we can’t complain, we’re just so lucky to be here, right?

The full upscale package

Kad vam se u godinu dana desi 10 od 10 naglas izrečenih želja (dobro, 9 od 10, s ovom desetom mi je mozak radio samo rutinski trening), onda dalje pazite šta govorite. I šta želite. Budimpešta jeste a place to live, ali izgovoriti naglas tu rečenicu u mom’ slučaju bi bilo ravno početi spremati kofere i spremati se na torturu novih životnih dozvola / nećemo ovo shvatiti tako olako, ne svodi se priča samo na reći ja želim, zahtijeva ona mnogo rada na sebi, unutrašnje samokontrole i fokusiranosti, ali pričaćemo već o tome u nekim narednim pričama/ i nekim narednim životima čije rečenice sam već izgovorila i koje tek treba da se dese.

I sigurna sam da će desiti jer nisam vam ja žensko za nositi roze cvjetne košuljice na divnom proljetnom danu / a basic shit – the full upscale package / što bi Anna rekla; girl, so groundbreaking! (da izvinu curice)

*sa rečenicom da imam svog prihijatra se u prošlom tekstu uopše nisam šalila, ali ako me nazivate ludom, uopšte se ne bunim, jer biti normalan ne znači ništa drugo do biti prosječan, a ovdje ne pričamo o prosjecima.

Niti ćemo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.